smrt

Smrt kao početak života

Svaki razgovor o umiranju i smrti mora početi od straha. Ako se bilo čega bojimo onda je to završetak života.

Ako naše tijelo umire i suočava se sa smrću, to ne znači da je život završio. Život je prevelik i preobuhvatan da bi mu se suprotstavila smrt tijela. A u osnovi našega straha od smrti nalazi se upravo to uvjerenje o suprotnosti života i smrti.
Uvjetovanost potiče od najranijih dana kad su nam roditelji pričali priče u kojima bi se pojavljivala smrt. Neizbježno, s njom bi dolazio i gubitak, a zatim i tuga. Kao djeca možda nismo u potpunosti razumjeli što znači gubitak i tuga, ali strah u očima odraslih mogli smo jasno prepoznati. Ako nismo imali sreće, vrlo brzo smo se, još u djetinjstvu, morali suočiti sa smrću drage nam osobe ili možda samo kućnoga ljubimca. Tada smo i sami osjetili bol zbog gubitka, tugu i žaljenje, a možda čak i ogorčenost koja će se tek kasnije, u budućim susretima sa smrću, pretvoriti u pitanje upućeno Bogu: “Zašto?”

Osjećaji i iskustva povezani sa smrću od samoga početka su nam odbojni. Zbog toga se smrti bojimo i gotovo da ne želimo ništa o njoj znati. Iako se smrt rado spominje kao činjenica u bezbrojnim razgovorima uz kavu, a osmrtnice u novinama su jedna od najčitanijih rubrika, mi zapravo bježimo od pojma smrti. Razmislite o sljedećem: osim rođenja, smrt je jedino iskustvo koje će doživjeti svaki čovjek! Sve ostalo, sve što slijedi nakon rođenja, okolnosti života, događaji, iskustva… sve se to može preskočiti, osim smrti.

Zamislite što god želite, ali svako iskustvo samo je mogućnost, a ne sigurnost. Svako, osim smrti. Smrt ćemo doživjeti svi. Ako je tako, onda bismo morali biti zainteresirani za nju. Morali bismo se pobrinuti da saznamo sve što se može znati o jedinom zajedničkom iskustvu koje očekuje svakog čovjeka. Međutim, zbog straha, mi zatvaramo oči pred tim znanjem, pa čak i pred samim postojanjem smrti. Ne želimo o tome slušati, odgađamo misli o umiranju što dulje možemo. Jednom riječju, bojimo se smrti. Taj strah je rezultat neznanja. Kad bismo samo otvorili naš um i srce znanju o životu, ubrzo bismo osjetili kako strah nestaje i ustupa mjesto razumijevanju i ljubavi. Da, to je točno, potaknut znanjem strah od smrti pretvorit će se u ljubav prema životu. Svako od ta dva osnovna stanja ljudske duše privlači osjećaje koje samo stvara. Strah privlači strah, a ljubav ljubav. Strah potiče odvojenost, a ljubav zajedništvo. U svom neznanju, mi smo i smrt povezali sa strahom, a ljubav sa životom. Iako je ovo drugo točno, ljubav jest povezana sa životom, ono prvo nije. Strah i smrt se ne smiju povezivati zato jer život i smrt ne stoje u istoj suprotnosti kao ljubav i strah. Ako želimo saznati nešto o smrti, prvo moramo ukloniti strah pri pomisli na nju. Iako će se to u potpunosti dogoditi tek kad osvijestimo proces umiranja, uklanjanje straha pri pomisli na smrt prvi je korak u prihvaćanju znanja o njoj. Dobra vijest je da strah doista nije potreban jer smrt, kao dio života, također pripada ljubavi. Ali, baš kao što i život može biti lišen ljubavi, tako se to može dogoditi u smrti. Iako prisutnošću ljubavi u našem životu ponekad upravlja sudbina, velikim djelom smo i mi sami odgovorni za to.Sagledano u svjetlu zakona karme, mi smo sami odgovorni za sve što nam se događa. Ako smo odgovorni za ljubav ili barem za najveći dio ljubavi u našem životu, onda smo odgovorni i za ljubav u našoj smrti.

Smrt može biti dobitak

Zapravo, mi se smrti i ne bojimo same po sebi. Naposljetku, toliko malo znamo o njoj da se bojimo patnje, gubitka, bola, tuge i drugih iskustava za koje očekujemo da će doći sa smrću. I upravo u tome se skriva odgovor na pitanje o mogućnosti uklanjanja straha pri pomisli na smrt.

Ako na neki način uspijemo prihvatiti zamisao da smrt nužno ne predstavlja patnju već da može biti mirna, da nije istina da s njom dolazi i gubitak već da ona predstavlja dobitak nečega novog te da je moguće smrt ispuniti srećom, a ne tugom, onda bi naš strah od smrti nestao.

Zamijenila bi ga samo opravdana briga hoćemo li uspjeti ostvariti dobru smrt baš kao što smo ostvarili dobar život? Ta je briga opravdana zato jer bi nas potakla da potražimo znanje i vještine koje će nam omogućiti ostvarenje toga cilja…

 “Život – smrt – život”, Adrian Predrag Kezele

knjiga sjenki

Knjiga sjenki

Gerald Brousseau Gardner i njegova knjiga sjenki

Tvorac vike koju danas pronalazimo u mnogim varijantama je Britanac Gerald Brousseau Gardner (1884.-1964.), pisac, amater antropolog, okultist i najpoznatija figura u modernom vještičarstvu. Mnogi ga smatraju čovjekom velike vizije, kreativnosti i hrabrosti zbog njegovog istupanja i buđenja vještičarstva u vrijeme kada je umijeće zabranjivano. Njegova su djela „Witchcraft Today” i “The Meaning of Witchcraft” inspirirala daljnji rast i razvoj mnogih tradicija modernog vještičarstva najprije u Engleskoj a potom i u Europi i SAD-u.

Gerald Gardner rođen je u dobrostojećoj obitelji, u malom gradiću „Blundellsand” u blizini Liverpoola u Engleskoj. Njegovog djeda prati reputacija da je oženio vješticu i tvrdi da neki članovi njegove obitelji posjeduju nadnaravne sposobnosti. Gardner je vjerovao da je potomak Grissella Gairdnera koji je spaljen kao vještica u Newburgh-u 1610.

Gardner je imao dvoje braće, no s obzirom da je od djetinjstva patio od astme podizan je odvojeno. Zbog Geraldove bolesti njegovi roditelji upošljavaju dadilju Josephine Com McCombie. Za vrijeme zimskih mjeseci Gerald zajedno sa Com odlazi u toplije krajeve i putuje po Europi. Često ostaje sam i počinje proučavati povijest i arheologiju. Nešto kasnije dadilja Com se udaje, pa Gerald odlazi živjeti s njom u Ceylon. Ovdje se počinje baviti plantažnim uzgojem čaja i kaučuka. Nakon toga seli u Borneo, te potom u Malaziju.

Zanimajući se i proučavajući povijest i arheologiju tog kraja, Gardner biva opčaran lokalnom kulturom, vjerskim i magičnim uvjerenjima. Ovdje se počinje zanimati za okultno privučen ritualnim noževima i mačevima, posebice malezijskim mačem „Kris-om”. Istraživajući Malezijske drevne civilizacije Garner počinje stvarati ime među akademskim krugovima. Objavljuje neke tekstove te 20 godina kasnije objavljuje knjigu povijesti i folklora Malezije „Keris and other Malay Weapons” u Singapuru 1936.

Od 1923. do njegovog umirovljenja 1936., Grdner radi kao civilni časnik britanske vlade. Najprije radi kao inspektor plantaža, zatim kao carinski službenik i inspektor opijumske ustanove.
Gardner se obogaćuje prodajom kaučuka, što mu omogućava daljnje proučavanje njemu najdražeg područja – arheologije. U jednoj ekspediciji tvrdi da je locirao drevni grad Singapura.
1927. susreće Donnu s kojom kasnije ulazi u brak.

Nakon umirovljenja Gardner se sa ženom vraća u Englesku i udomljuje u New Forrest-u. Nastavlja svoje arheološke pohode, te putuje po Europi i Aziji. Na Cipru pronalazi mjesto o kojem je sanjao i uvjeren je da je na tom mjestu živio u prošlom životu. 1939. objavljuje drugu knjigu „A Goddess Arrives” čija je tematika bazirana na Cipru i Božici Afroditi obožavanoj 1450 godina pr. Kr.

Dolaskom u New Forrest, područje jedne od najstarijih šuma u Engleskoj Gardner počinje istraživati lokalnu povijest. Ubrzo otkriva da lokalni folklor ima korijene u vještičarstvu, te iz znatiželje počinje tražiti veze u susjedstvu. Kroz susjede je upućen u lokalnu grupu slobodnih zidara, bratstvo koje se naziva „The Fellowship of Crotona“. Gospođica Besant-Scott kćer Annie Besant, osnivačica miješane masonske organizacije gradi malu skupinu „The First Rosicrucian Theatre in England“, gdje se pridružuje i Gardner.

Kroz bratstvo djeluje i jedna skrivena skupina. Jedan član društva povjerava Gardneru da ga poznavao u prijašnjem životu i opisuje mjesto koje je Gardner pronašao na Cipru. Nakon što Gardner zadobiva povjerenje društva otkriva da je tajna skupina vještičji koven koji koristi znanje prenošeno stoljećima. Gardner ovdje upoznaje Dorothy Clutterbuck koja pristaje da ga inicira u koven stare religije 1939.
Vjeruje se da je Dorothy-n koven zadnji preostao koven direktno proizašao is „Nine” – „Devetog kovena” uspostavljenog od George-a Pickingill-a četrdeset godina ranije.

1947. Gardner upoznaje Alestera Crowleya, a njihovo kratko poznanstvo kasnije dovodi do pitanja autentičnosti Gardnerovog originala „Knjige Sjenki“. Pretpostavlja se da je Crowley također bio član „Devetog kovena” George-a Pickingilla u New Forrestu, a Gardner se posebno interesirao za rituale korištene u tom kovenu. Tako Gardner traži od Crowleya da mu zapiše sav tamo korišten materijal kojeg se sječa. Iako je Crowley bio slabog zdravlja i nekoliko mjeseci nadomak smrti, ispunjava Gardnerov zahtjev i ujedno ga proglašava počasnim članom Ordo Templi Orient-a.

Sakupio je mnogo znanja o folkloru, vještičarstvu i magiji, sakupio mnoge artifekte i materijale korištene u procedurama i ceremonijalnoj magiji. Iako je jako želio sabrati i prenijeti svoje znanje u djelo, bio je spriječen djelovati u javnosti. Vještičarstvo je još uvijek bio zabranjeno u Engleskoj i Gardner biva upozoren od Dorothy da ostane u tajnosti i ne piše knjigu. Kasnije mu je dopušteno da piše u obliku fikcije, a rezultat je knjiga „High Magics Aid“. Knjigu je objavio Michael Houghton 1949., a sadržavala je bazu ideja iz koje kasnije nastaje Gardnerova wicca.

1951. nakon povlačenja zakona protiv vještica Gardner je bio slobodan izaći u javnost. Odvaja se od New Forest kovena i osniva vlastiti.Ukidanje zakona omogućuje Cecil H. Williamson da otvori „Muzej Magije i Vještičarstva” u Castletown-u. Kasnije te godine Gardner upada u financijske probleme, pa ga Williamson postavlja za direktora muzeja.

Kroz rad u muzeju, Gardner upućuje sve zainteresirane za okultne krugove onog vremena. Njegova reputacija kao vodećeg autoriteta vještičarstva počinje se širiti. Kasnije 1952. kada je riješio novčane probleme kupuje muzej, no materijali i artifekti koje je prikupio nisu bili dovoljni za popunjavanje muzeja, pa posuđuje nešto materijala.1953. Gardner upoznaje Doreen Valiente i inicira je u svoj koven. Doreen Gardneru pruža veliku pomoć i podršku, te mu pomaže prepraviti njegovu „Knjigu Sjenki“. Surađujući zajedno, unaprjeđuju mnoge tekstove, rituale i materijal dobiven u New Forest kovenu. Doreen također zbog mračne reputacije miče materijale Alestera Crowleya i veći značaj pridaje slavljenju Božice. Doreen i Gardner na ovaj način stvaraju novu praksu koju danas pronalazimo pod imenom „Gardnerova wicca”.

1954. Gardner objavljuje prvu knjigu vještičarstva „Witchcraft Today“, u kojoj podupire teoriju antropologinje Margaret A. Murray koja svjedoči da je moderno vještičarstvo posljednji preživjeli trag organiziranih poganskih religija koje su postojale prije lova na vještice. Margaret ujedno piše uvod za knjigu. Neposredno nakon njezina objavljivanja knjiga doživljava veliki uspjeh, te na njenom temelju rastu novi mnogobrojni koveni diljem Engleske.

Gardner uskoro postaje poznata medijska ličnost i uživa u mnogobrojnim javnim istupima. Međutim nisu svi istupi bili pozitivno komentirani zbog Gardnerovog nudizma i naklonosti ka ritualnoj nagosti. To je ujedno izazvalo i sukob sa ostalim tradicionalno orijentiranim vješticama koje tvrde da uvijek rade obučene. Također mnogima se ne sviđa što Gardner istupa suviše javno, dok se vještičja praksa oduvijek drži tajnom, te vjeruju da će ovolika otvorenost naškoditi umijeću.

Raditi s Gardnerom postaje nemoguće. Njegov egoizam i usmjerenost ka medijima iskušava strpljenje članova njegovog kovena uključujući i Valiente – Visoku Svećenicu njegovog kovena. Medijska pažnja stvara nemir unutar kovena, a tome pridonosi i Gardnerovo zalaganje za dominaciju Boga povrh Božice. Zadnji revolt dogodio se kada Gardner proglašava umirovljenje Visoke Svećenice smatrajući je prestarom. 1957 Doreen Valiente i veći dio članova odlazi iz kovena. Gardner nastavlja sa radom i objavljuje svoju posljednju knjigu „The Meaning of Witchcraft” 1959.

Potom umire Gardnerova žena u čijem je društvu Gardner boravio pune 33 godine, iako ona nikad nije sudjelovala u vještičarstvu ili aktivnostima unutar njega. Gardner biva shrvan njezinom smrti i ponovo obolijeva od astme.

1963. u Škotskoj, u kući Gardnerove Visoke Svećenice Monique Wilson (Lady Olwen), Garner upoznaje Raymonda Bucklanda, koji će kasnije biti zaslužan za predstavljene Gardnerove tradicije u SAD-u. Monique inicira Bucklanda nešto prije nego Gardner odlazi na odmor u Libanon za vrijeme zimskih mjeseci. Gardner nikad nije doživio razvoj tradicije u Americi, jer ga na povratku pogodio srčani udar. Preminuo je 1964., a slijedeći dan je pokopan na obali Tunisa.

Izvor i obrada: Knjigasjenki.com